|
Prva Ženevska konvencija iz 1864. godine
(22.08.2026) |
|
|
| |
Prije 162 godine, 22. kolovoza 1864. godine, potpisana je u Ženevi izvorna prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u vojskama na kopnu. Ugovor od deset članaka bio je prekretnica u povijesti čovječanstva, sadržaj konvencija zasnovan je na ideji poštivanja određenih pravila humanosti, čak i kad je neprijatelj u pitanju, na ideji poštivanja svakog pojedinca i njegovog dostojanstva. Potpisali su je predstavnici dvanaest tadašnjih država: Badena, Belgije, Danske, Francuske, Hessena, Italije, Nizozemske, Španjolske, Portugala, Prussie, Württemberga i Švicarske. Švedska i Norveška Konvenciju su potpisale u prosincu iste godine.
Međunarodna konferencija održana u listopadu 1863. godine imala je dva glavna cilja: hitnu uspostavu nacionalnih društava za pomoć ranjenicima i za implementaciju zaključaka i preporuka konferencije posebice o neutralizaciji medicinske pomoći za vrijeme rata. Članovi „Međunarodnog odbora za pomoć ranjenim vojnicima“ (Međunarodni odbor) nastavili su obilaziti europske dvorove i vlasti, te je do sredine 1864. godine osnovano deset društava za pomoć ranjenicima i to u: Wurttembergu, Oldenburgu, Belgiji, Prusiji, Nizozemskoj, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Mecklenburg-Schwerinu i Španjolskoj, a nekoliko je država izrazilo spremnost podržati „rezolucije i preporuke“ iz 1863. godine. Uz suglasnost Međunarodnog odbora, Švicarsko Federalno Vijeće 6. lipnja 1864. godine sazvalo je diplomatsku konferenciju. Pozivi su upućeni svim suverenim europskim državama te SAD-u, Brazilu i Meksiku. Priprema diplomatske konferencije povjerena je Međunarodnom odboru, a general Guillaume-Henry Dufour (predsjedavajući Međunarodnog odbora) bio je zadužen za otvaranje konferencije, predsjedanje konferencijom, a vodio je i švicarsko izaslanstvo na konferenciji. Najvažniji pripremni rad, izrada prijedloga teksta konvencije, povjerena je generalu Dufouru i Gustavu Moyniereu kojima su osnova za izradu prijedloga bile ideje i preporuke Henrya Dunanta, debate i rezultati Međunarodne konferencije iz 1863. godine, razne diskusije održane nakon te konferencije kao i ratna iskustva. Glavni cilj je bio ostati na Dunantovu prijedlogu kao i rezolucijama i preporukama Konferencije iz 1863. godine.
Diplomatska konferencija nazvana „Međunarodna konferencija za neutralizaciju vojnih medicinskih službi u vojskama na kopnu“ okupila je službena izaslanstva 16 država i započela je s radom 8. kolovoza 1864. godine. Dogovor je postignut za nekoliko dana i 22. kolovoza 1864. godine izaslanstva dvanaest država potpisala su „Ženevsku konvenciju za poboljšanje uvjeta ranjenika u kopnenim vojskama“. Prva Ženevska konvencija ima 10 članaka. Konvencija je utemeljila plemenito načelo „ranjeni ili bolesni vojnici, bez obzira kojoj strani pripadali, bit će zbrinuti“. Ranjenici koji dođu u neprijateljske ruke, po oporavku, i nesposobni za daljnju vojnu službu bit će repatrirani. Ostali ranjenici mogu također biti vraćeni, uz uvjet da neće, za vrijeme neprijateljstava, uzeti oružje u ruke. Prva Ženevska konvencija iz 1864. godine značajno je doprinijela zaštiti ambulanti i vojnih bolnica priznajući im neutralnost i zaštitu od napada sve dok su u njima smješteni ranjenici i bolesnici. Zaštitu je dobilo i sanitetsko i administrativno osoblje koje brine o ranjenicima i bolesnicima, kao i vjersko osoblje. Konvencijom je reguliran i zaštitni znak – crveni križ na bijelom polju – kao znak zaštite i pripadnosti sanitetskim službama oružanih snaga. Konvencijom su pozvane i druge zemlje, one koje nisu bile prisutne na diplomatskoj konferenciji, da joj pristupe.
Prva Ženevska konvencija iz 1864. godine prekretnica je u razvoju međunarodnog humanitarnog prava, prvi međunarodni ugovor dogovoren za vrijeme mira, otvoren za pristupanje svim državama, koji uvodi zaštitu i brigu za ranjene. Poštivanje nemoćnih, prijatelja i neprijatelja, “neutralnost“ ili imunitet medicinskom osoblju i dragovoljcima pripadnicima nacionalnih društava. Usred ratova, usred bitki, stvorene su pretpostavke za oaze humanosti i pomirenja.
Danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i to: za poboljšanje uvjeta ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na kopnu, za poboljšanje uvjeta ranjenika, bolesnika i brodolomaca pripadnika oružanih snaga na mora, o postupanju s ratnim zarobljenicima i o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata i tri Dopunska protokola Ženevskim konvencijama (iz 1977. i 2005. godine).
Zahvaljujući Ženevskim konvencijama i njihovim Dopunskim protokolima spašeni su životi velikog broja ljudi, pružena je potpora tisućama ratnih zarobljenika, milijuni su obitelji pronašli svoje izgubljene članove, a nerijetko su doprinijele i uspostavi mira. Dok se narav oružanih sukoba stalno mijenja s pojavom novih izazova, poput terorizma i asimetričnog ratovanja, Ženevske konvencije zadržale su svoju snagu i važnost i još uvijek čine osnovu humanitarnog djelovanja u oružanom sukobu.
Europa je bila u središtu dvaju svjetskih ratova u prvoj polovici 20. stoljeća, ratova koji su oblikovali značaj Ženevskih konvencija. Otada je Europa preuzela vodeću ulogu u njihovom promicanju, primjeni i razvoju (kroz njihove Dopunske protokole). Europska unija je osobito doprinijela ovim nastojanjima, posebice usvajanjem Smjernica o promicanju poštivanja međunarodnog humanitarnog prava u prosincu 2005. godine. Europska unija je podržala i mehanizme za provedbu, poput Međunarodnog kaznenog suda. Države članice Europske unije iskoristile su priliku i na 30. Međunarodnoj konferenciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca održanoj u studenom 2007. godine preuzele više zajedničkih obveza po pitanju međunarodnog humanitarnog prava.
Iako su Ženevske konvencije univerzalni instrument međunarodnog humanitarnog prava sa 196 država stranaka, potreba njihove implementacije i promicanja stalna je.
Nažalost, suvremeni oružani sukobi pokazuju koliko je njihova dosljedna primjena i dalje nužna. Napadi na bolnice, škole i drugu civilnu infrastrukturu, kao i ograničavanje ili blokiranje dopreme humanitarne pomoći pod izlikom mogućih zlouporaba, predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i imaju razorne posljedice za civilno stanovništvo.
Danas u svijetu istodobno traje više od 130 oružanih sukoba. Upravo zato najveći izazov međunarodnog humanitarnog prava više nije razvoj novih pravnih normi, nego njihova dosljedna provedba i poštivanje.
Od 2023. godine gotovo 100 volontera i djelatnika iz mreže Međunarodne federacije društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (IFRC) izgubilo je život tijekom obavljanja humanitarnog rada. U prvoj polovici 2026. godine život je izgubio 21 član mreže IFRC-a, od kojih je 12 stradalo u nasilnim napadima.
Zaštita civila, humanitarnih djelatnika, među njima djelatnika i volontera Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, obveza je koja proizlazi iz međunarodnog humanitarnog prava.
Izvor: Institut Henry Dunat, Međunarodni odbor Crvenog križa, Hrvatski Crveni križ |
|
| |
|
