|
Prije 161 godinu, 22. kolovoza 1864. godine, potpisana je u Ženevi izvorna prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u vojskama na kopnu. Ugovor od deset članaka bio je prekretnica u povijesti čovječanstva, sadržaj konvencija zasnovan je na ideji poštivanja određenih pravila humanosti, čak i kad je neprijatelj u pitanju, na ideji poštivanja svakog pojedinca i njegovog dostojanstva.
Prva Ženevska konvencija iz 1864. godine prekretnica je u razvoju međunarodnog humanitarnog prava, prvi međunarodni ugovor dogovoren za vrijeme mira, otvoren za pristupanje svim državama, koji uvodi zaštitu i brigu za ranjene. Poštivanje nemoćnih, prijatelja i neprijatelja, “neutralnost“ ili imunitet medicinskom osoblju i dragovoljcima pripadnicima nacionalnih društava. Usred ratova, usred bitki, stvorene su pretpostavke za oaze humanosti i pomirenja.
Danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i to: za poboljšanje uvjeta ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na kopnu, za poboljšanje uvjeta ranjenika, bolesnika i brodolomaca pripadnika oružanih snaga na mora, o postupanju s ratnim zarobljenicima i o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata i tri Dopunska protokola Ženevskim konvencijama (iz 1977. i 2005. godine).
Zahvaljujući Ženevskim konvencijama i njihovim Dopunskim protokolima spašeni su životi velikog broja ljudi, pružena je potpora tisućama ratnih zarobljenika, milijuni su obitelji pronašli svoje izgubljene članove, a nerijetko su doprinijele i uspostavi mira. Dok se narav oružanih sukoba stalno mijenja s pojavom novih izazova, poput terorizma i asimetričnog ratovanja, Ženevske konvencije zadržale su svoju snagu i važnost i još uvijek čine osnovu humanitarnog djelovanja u oružanom sukobu.
Iako su Ženevske konvencije univerzalni instrument međunarodnog humanitarnog prava sa 196 država stranaka, potreba njihove implementacije i promicanja stalna je.
Povijest je više puta pokazala kako kršenja međunarodnog humanitarnog prava ne donose dugoročne strateške koristi. Umjesto toga, siju sjeme trajne mržnje i želje za osvetom koja se nastavlja daleko nakon završetka neprijateljstava.
Prema stvarnosti ne možemo biti ravnodušni. Živimo u desetljeću određenom ratovima. Ne možemo ignorirati činjenicu kako živimo u svijetu u kojemu je Međunarodni odbor Crvenog križa ove godine zabilježio oko 130 raznih oružanih sukoba, u vremenu gdje dio svijeta nije samo u ratu, već se veći dio svijeta priprema za nove ratove. Svjetska potrošnja za naoružanje rekordna je, države moderniziraju svoja naoružanja i naoružavanja su im najveći prioriteti. Ali, svaku pripremu za vojne sukobe trebala bi pratiti i priprema za humanitarne posljedice tih ratova. Sve bi trebalo početi s većim ulaganjem u poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, ne kada sukobi počnu, već prije njih. Sada. Međunarodno humanitarno pravo nije nešto što je apstraktno, namijenjeno pravnicima koji će o njemu raspravljati na konferencijama. Međunarodno humanitarno pravo direktno se odnosi na mir i stabilnost, kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou. Međunarodno humanitarno pravo nije nastalo kako bi se spriječili sukobi već kako bi se spriječila ratna barbarstva.
Danas preko svih medija promatramo oružane sukobe, i skoro na dnevnoj bazi, svjedočimo ubijanju civila, novinara, humanitarnih djelatnika u tim sukobima. Nedavno su uz Svjetski humanitarni dan u zajedničkoj izjavi Mirjana Špoljarić, predsjednica Međunarodnog odbora Crvenog križa i Kate Forbes, predsjednica Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca kazale kako je samo u prvoj polovici ove godine 18 zaposlenika i volontera Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca ubijeno na radnom mjestu dok su obavljali svoj posao ispunjavajući svoju plemenitu misiju – spašavanje života žrtvama oružanog sukoba od Gaze, do Južnog Sudana, Irana, Etiopije i Demokratske Republike Kongo.
Izazovi s kojima se suočava međunarodno humanitarno pravo ne proizlaze iz njegovog sadržaja ili načela, koja su izdržala test vremena. Pravi problem leži u širenju i provođenju tih zakona.
Prva Ženevska konvencija iz 1864. predstavlja monumentalno postignuće u ljudskoj povijesti, a civilno društvo igra ključnu ulogu u razvoju međunarodnog humanitarnog prava. Doista, 5 građana iz Ženeve uvjerilo je predstavnike da stvore Pokret Crvenog križa, a kasnije su uvjerili Švicarsku da sazove diplomatsku konferenciju. Od tada civilno društvo kontinuirano igra ogromnu ulogu u razvoju i širenju međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i najnovije ugovore.
Ženevske konvencije su dovoljno moderne i sveobuhvatne da bi se mogle nositi sa suvremenim izazovima ratovanja. Primarno pitanje nije sadržaj međunarodnog humanitarnog prava, već potreba za njegovim boljim poštovanjem i primjenom u području sukoba. Upravo to poštovanje zakona mora se njegovati kako bi se osigurala zaštita i dostojanstvo svih pojedinaca pogođenih ratom.
Ženevske konvencije promijenile su živote milijuna. Preuzmimo odgovornost i zapamtimo da je međunarodno humanitarno pravo skup ugovora od naroda, za narod. Naša je zajednička odgovornost održati dostojanstvo i ograničiti patnju onih pogođenih sukobima.
izvor: MOCK, IFRC, HCK, Institut Henry Dunant
|
